Gjuro Szabo, nestor kontinentalne konzervatorske službe i njezin istaknuti fotodokumentarist
- o osamdesetoj godišnjici smrti - (Novska, 3. 2. 1875. – Zagreb, 2. 5. 1943.)
Gjuro Szabo je tijekom čitavog života, bremenitog skrbi za spomeničku baštinu, osjećao vrijeme sa svim njegovim osobitostima, prinosima i uzimanjima. U kontekstu vremena, sagledavao je vrijednost i opstojnost kulturno-povijesnih spomenika koji „prkoseći vremenu vežu prošlost sa sadašnjošću, bivajući joj ponekad i vodičem“. No, promatrajući spomenike ne samo okom zaljubljenika već i trezvenog stručnjaka bio je itekako svjestan spomeničke krhkosti i prolaznosti, njihove ugroženosti, ne samo uslijed zuba vremena, već i poradi nepoznavanja i nerazumijevanja ideja napretka, a povrh svega zbog „posvudašnje ravnodušnosti i nehaja.“
Upravo sa zadaćom zaštite kulturno-povijesnih vrijednosti u našim je kontinentalnim krajevima na zasadama Bečke škole povijesti umjetnosti, pa i na tragu osnutka Kluba hrvatskih arhitekata, 1910. godine utemeljeno Zemaljsko povjerenstvo za čuvanje umjetnih i historičkih spomenika u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji u Zagrebu, koje je 1911. godine i operacionalizirano dolaskom Gjure Szabe na mjesto njegova tajnika. Cilj Povjerenstva bio je dvojak: ponajprije upoznati i popularizirati spomeničku baštinu, a potom je, u osviještenom društvu, štititi i očuvati. Povjerenstvo se u svom radu znatno oslanjalo na baštinsko (foto)dokumentiranje s obzirom na to da je ono svojom zornošću i slikovitošću pridonosilo spomeničkoj promidžbi i recepciji, a s druge je strane svojom sposobnošću vizualnog zamrznuća u vremenu i očuvanja od prolaznosti, služilo (i služi) kao temelj i putokaz u konzervatorskim i (restauratorskim) poduzimanjima, kako onim teoretskim, tako i praktičnim. Baštinska je fotografija nedvojbeno vizualni čuvar stanja spomenika koji je u nekom povijesnom trenutku djelomično ili u potpunosti izgubljen. Upravo zato već u Izvještaju o radu zemaljskog povjerenstva za očuvanje umjetnih i historičkih spomenika u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji u godini 1911. Szabo piše: „Prva je briga povjerenstva, da se stvori arkiv naših spomenika … ta često će jedino moguće sredstvo sačuvanja biti to, da se barem u nacrtima i fotografijama fiksira koji spomenik, koji se nikako spasiti ne može.“
U uvodnom dijelu spomenutog Izvještaja Szabo ne propušta široko definirati pojam spomenika, što će posredno utjecati i na širok sadržajni raspon baštinske fototeke, a također navodi inventarizaciju, odnosno popis i opis spomenika kao metodu zaštite spomenika, a koja, ističe, „u nas dotada potpuno izostaje uslijed u nas sveopćeg nepoznavanja važnosti spomenika za jedan narod“. Konačno, u uvodu Izvještaju Szabo iznosi odluku Povjerenstva da se primarno posveti spomeničkoj baštini Zagreba, prije svega njegovoj prvostolnici „koja zavrjeđuje potonji prikaz stanja u prošlosti i sadašnjosti“ te problematici urbanističkih preinaka s kojima će se grad doskora morati suočiti. Uz Zagreb, prostor kojemu je Povjerenstvo odlučilo dati prvenstvo u istraživanju i zaštiti, jest i Hrvatsko zagorje, a njemu, poradi nezavidne situacije u kojoj su se njegovi spomenici našli zbog propasti zagorskog plemstva te siromaštva njegova seljaštva, koje spomenike nije sposobno očuvati, što posljedično rezultira sustavnim i brzim spomeničkim propadanjem.
Zavirimo li u središnju konzervatorsku fototeku u Zagrebu, na prvi pogled uočavamo s kolikom je agilnošću i ljubavlju Szabo pretvarao inicijalne povjerenstvene teoretske koncepte i izvještajne retke u praksu, utirući tako put kontinentalnom nacionalnom konzervatorskom fotografskog fondu. Baštinska nam fototeka štoviše svjedoči da Szabino konzervatorsko poslanje započinje oko 1905. godine, dakle još u pret-povjerenstvenom razdoblju, a počiva na preporodnoj i romantičarskoj spoznaji druge polovice 19. stoljeća da su i profani i sakralni građevni spomenici srednjeg vijeka, dotada zapostavljani i minorizirani, također itekako vrijedni pažnje i proučavanja. U povjerenstvenom pak razdoblju Szabo veže svoj spomeničko-dokumentaristički rad, prema prethodno razrađenoj strategiji, ponajprije uz prostor Hrvatskog zagorja, odnosno uz njegove kotareve Klanjec i Pregradu, u godini 1911., te kotareve Krapinu i Zlatar, u godini 1912. i 1913. Ovo početno povjerenstveno i Szabino konzervatorsko razdoblje bilo je, ispostavit će se u konačnici, najintenzivnijim i najproduktivnijim povijesnim konzervatorskim razdobljem. „Nekako se kao slutilo“, svjedoči Szabo, „neko novo, drugo doba, pa se je gotovo grčevito radilo: pod iskusnim vodstvom arh. Martina Pilara, u društvu s drom. Brankom Šenoom, Vladimirom Tkalčićem, kasnije Većeslavom Henebergom i drugima, a vrlo često i sam – prolazio bi sve krajeve naše domovine, napose u detalje Hrvatsko zagorje: od sela do sela, crkve do crkve, od dvora do dvora, od gradine do gradine, sabirući, sredjujući, ispitujući. I fotodokumentirajući! Nu za to par godina dospjeo sam, da i druge dijelove prodjem potanko, napose požešku kotlinu, pa Srijem.“
Ratne godine donijele su zastoj ne samo u konzervatorskom radu već i općenito. Sve je iščekivalo neka bolja vremena, terenski rad ponajviše. Szabin konzervatorski rad, sa svim vitalitetom koji ga je pratio, koncem 1920. godine bio je prepoznat budući da mu biva povjerena dužnost ravnatelja zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt. Na novom radnom mjestu dočekali su ga u organizacijsko-stručnom pogledu izazovni zadatci. Od Szabe se očekivalo da pokrene i revitalizira muzejsku ustanovu koja je u vrijeme rata znatnije devastirana služeći kao ratna bolnica te da osmisli i operacionalizira muzejsko sudjelovanje na Pariškoj izložbi 1925. godine, kao i Kulturno-historijskoj izložbi grada Zagreba iste godine. Iako je 1926. godine, nakon uspješnog šestogodišnjeg muzejskog vodstva, smijenjen s ravnateljskog mjesta, štoviše i umirovljen, dekretom tadašnjeg ministra prosvjete Stjepana Radića, već 1928. godine, zasigurno između ostalog zahvaljujući i uspješno odrađenom muzejskom predstavljanju na zagrebačkoj Kulturno-historijskoj izložbi, povjerena mu je dužnost ravnatelja Muzeja grada Zagreba koju će predano i uspješno obavljati sve do smrti 1943. godine.
Jesu li muzejske ravnateljske dužnosti udaljile Szabu iz konzervatorske službe, a time i od konzervatorskih poduzimanja?! Nipošto! Fototeka kulturne baštine, kao i pisana dokumentacija Središnjeg konzervatorskog arhiva (uključujući Szabinu autobiografiju), neprijeporno svjedoče da Szabo aktivno pridonosi konzervatorskoj službi i njezinoj foto-dokumentaristici, i u vrijeme obnašanja ravnateljskih dužnosti. Spomenimo tako u prilog činjenicu da u vrijeme dok upravlja Muzejom za umjetnost i obrt, a bivajući upoznat s radnim kvalitetama mladog kolege prosvjetara Većeslava Henneberga, piše dopis Odjeljenju za prosvjetu i vjeru svestrano se zalažući da mladi gimnazijski nastavnik Većeslav Henneberg, isprva dio posla, a kasnije i u cijelosti, obnaša u Zemaljskom povjerenstvu za očuvanje spomenika, što mu i polazi za rukom. Na taj je način, ne samo zahvaljujući Hennebergovu terenskom istraživačkom i fotodokumentarističkom radu na području Like i Krbave između 1922. i 1936. godine, već i Szabinim zalaganjem da se ono ostvari pod okriljem Povjerenstva za spomenike, konzervatorska fototeka obogaćena izuzetnim baštinskim fotografskim opusom. U prilog Szabina vječnog pripadništva konzervatorskoj službi svjedoče i njegove brojne fotografije u baštinskoj fototeci nastale u vrijeme dok rukovodi ključnim zagrebačkim muzejskim ustanovama. U vrijeme ravnanja Muzejom grada i skrbi o zagrebačkoj umjetničkoj baštini, u svojoj autobiografiji navodi da „nikako ne zaboravlja ni udaljenije strane, što pokazuje ispitivanje Hrvatskog primorja i otoka u vrijeme dok je vrlo malo ljudi i pomišljalo na taj studij“. Na temelju Szabinih fotografija i fotografija Vladimira Guteše (vrsnog fotografa amatera koji posljednjih sedam godina života, a desetljeće nakon Szabine smrti, djeluje kao fotograf Muzeja grada Zagreba) iz konzervatorske fototeke, a koje se prostorno-vremenski preklapaju, postoji mogućnost da su teren Hrvatskog primorja, bar jednim dijelom, pohodili zajedno. Ako je tomu tako, tada je, osim Gutešine, i Szabina zasluga što konzervatorska fototeka posjeduje nevelik, ali dojmljiv dio Gutešina fotografskog opusa. Bilježimo uostalom iz tih godina i Szabine dijapozitive Zlarina. Sličnih potkrepljujućih primjera u korist teze Gjure Szabe kao cjeloživotnog konzervatora i baštinskog fotodokumentarista dalo bi se naći još podosta, no u ovom trenutku izneseno zaokružimo važnom činjenicom: Szabo, osim što je sam, neumorno i sustavno, čitavog svog radnog vijeka, i kao konzervator i kao muzealac, fotodokumentirao, vodio je također stalnu brigu o pribavljanju baštinskih fotografija, kako onih iz ranijeg, pa i pret-povjerenstvenog razdoblja, tako i onih iz vremena kojemu je sam pripadao i u kojemu je stvarao. O tome govori i to potvrđuje doajenka naše povijesne fotografije Nada Grčević kad konstatira da je „Szabo uočio veliko kulturnopovijesno značenje fotografije, pa je u dugom nizu godina skupio znatan broj starih fotografija sa cjelokupnog teritorija Hrvatske“. Uostalom i prvi spomen o prvim zagrebačkim fotografima Juliu Hühnu i Ivanu Standlu donosi nam upravo Szabino pero! Ponajviše zahvaljujući Szabinu foto-sakupljačkom i fotodokumentarističkom djelovanju – pored onog isključivo fotodokumentarističkog Nine Vranića - središnja konzervatorska fototeka u Zagrebu danas je izuzetno vrijedna baštinska foto-zbirka višeslojnog karaktera. Ona primarno funkcionira kao spomeničko operativni fond, no u njezinom je podtekstu itekako moguće iščitati i nipošto manje važan socio-povijesni kontekst sa svom svojom tematskom raznolikošću: povijesnom, pejzažnom, ambijentalnom, reportažnom, životnom ili life tematikom (pa i onom terensko-konzervatorskom life tematikom!), socijalnom, portretnom itd., a nerijetko protkanom vremešnošću, životnošću.
Zaključimo prikaz o konzervatorskom i fotodokumentarističkom djelovanju nestora našeg konzervatorstva, Gjure Szabe, pismom poslanim 1932. godine tadašnjem ravnatelju slovenske konzervatorske službe Francetu Steleu: „Najveći je uspjeh službe da su i širi krugovi dobili sasvim druge poglede …, da se danas više ne ruši tek onako, nu dakako, nema sada više ni tu zakonskoga autoriteta od prije rata! Glavno smo polučili, da su budalaste restauracije zapriječene, napose milijunska gluparija pregradnje samostanske crkve u Trsatu, koja je već bila dozvoljena gospodinu vandalizatoru Bolleu! Sačuvali smo nekako i Veliki Tabor, sijaset oltara itd. A bezbroj objekata, koji su morali pasti od vremena, sačuvani su u ogromnom broju snimaka i nacrta, fotografija itd., koje danas čine uredski arkiv.“
Pozovemo li se na program povjerenstva koji Szabo iznosi u Izvještaju 1912. godine, a potom i na rezime rada konzervatorske službe u pismu Steleu, zdušno možemo zaključiti da je Szabo uistinu superiorno ispunio svoju baštinsku dužnost, u konzervatorskoj službi, u muzejima, na terenu, u ispisanim redcima, u fotodokumentaristici.
Zahvalni smo mu na tome!
Priredila: Sanja Grković
travanj 2023.
***
Izvori i literatura:
Fototeka kulturne baštine Ministarstva kulture i medija (fotografski opus Gjure Szaba, Većeslava Henneberga, Vladimira Guteše; povijesni fotografski fond)
Središnji arhiv kulturne baštine Ministarstva kulture i medija : dokumentacija Zemaljskog povjerenstva za očuvanje umjetnih i historičkih spomenika /Konzervatorskog ureda:
God. 1932/br. 23 (Upit Konzervatorskog ureda u Ljubljani i Szabovo pismo Steleu);
God. 1936/br. 26 (Pregled života i rada prof. Gjure Szabo-a – autobiografija)
Dvořak, Max: Katekizam zaštite spomenika; Pogledi, vol. 18, No 3-4, str. 793-820, Split, 1988.
Galović, Krešimir: Gjuro Szabo sudi Hermanu Bolléu, blog http://kgalovic.blogspot.com/2014/09/gjuro-szabo-sudi-hermannu-bolleu.html
Grčević, Nada: Fotografija devetnaestog stoljeća u Hrvatskoj; Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Zagreb, 1981.
Horvat, Anđela : Konzervatorski rad kod Hrvata; Hrvatski državni konzervatorski zavod u Zagreb, 1944, 73 str.
Horvat, Anđela : O djelovanju Zemaljskog povjerenstva za očuvanje umjetnih i historičkih spomenika u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji u Zagrebu od 1910-1914.; Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 2/3 (1976/77), str. 7 – 29
Horvat, Anđela : O djelovanju Povjerenstva za čuvanje spomenika u Zagrebu (1914 – 1923); Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 4/5 (1978/79), str. 11 - 34
Horvat, Anđela : O djelovanju konzervatorske službe u Zagrebu III (1923 – 1941), Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 6/7 (1980/81), str. 15 – 34
Knežević, Snješka: Gjuro Szabo borac za baštinu; časopis Zagreb moj grad, God. 7 (2013), 43, str. 24 – 25
Stahuljak, Tihomil : Gjuro Szabo djelo jednog života; Društvo povjesničara umjetnosti, Zagreb, 1995., 388 str.
Stanisavljević, Mirko : Prof. Gjuro Szabo o šezdesetogodišnjici; Narodna starina, Vol. 14 No. 35, 1935.
Szabo, Gjuro : Izvještaj o radu zemaljskog povjerenstva za očuvanje umjetnih i historičkih spomenika u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji u godini 1911.; Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, Vol. 12, No. 1, 1912., str 202 -259
Szabo, Gjuro : Spomenici kotara Krapina i Zlatar; Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, Vol. 13, No. 1, 1914., str. 103 – 204
Zrnić, Lidija: Ostavština prof. Gjure Szaba Konzervatorskom zavodu u Zagrebu // Gjuro Szabo u hrvatskoj kulturi : zbornik radova sa znanstvenog simpozija, Novska, 25. rujna 2010.; Novljansko akademsko društvo, 2010., str. 296 - 318
Klub hrvatskih arhitekata : https://hr.wikipedia.org/wiki/Klub_hrvatskih_arhitekata
